Region mora da povrati planiranje energetske budućnosti u svoje ruke

Evropska unija i Energetska zajednica pripremaju krupne odluke za energetski sektor regiona, o kojima isti taj region zna vrlo malo. To, prema rečima, prof. dr Mirze Kušljugića, sa Fakulteta elektrotehnike Univerziteta u Tuzli, znači da je region prepustio strateško planiranje svoje energetske budućnosti stranim konsultantima, nevladinim organizacijama, administraciji u Briselu.

U intervjuu za Balkan Green Energy News profesor Kušljugić je otkrio zašto smatra da su ovo prelomni trenuci kada je reč o energetskoj tranziciji u regionu, kao i rezultate projekta Platforma za dijalog eksperata o regionalnim politikama u oblasti obnovljivih izvora energije (Renewable Energy Policy Consensus – REPCONS), koji bi trebalo da pomogne regionu da uz pomoć domaćih stručnjaka planira i vodi proces energetske  tranzicije.

Sa profesorom Kušljugićem, jednim od vodećih stručnjaka u regionu, razgovarali smo na Jahorini, gdje je u okviru projekta REPCONS održana regionalna radionica, koja je okupila stručnjake iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.

Kakvi su dosadašnji rezultati projekta REPCONS?

Kad smo krenuli u projekat imali smo samo viziju da napravimo platformu na kojoj bismo omogućili ekspertima sa univerziteta i iz industrije da razmjenjuju mišljenja o energetskoj tranziciji. Kroz anonimne ankete, korištenjem DELPHI metodologije, dobili smo stavove oko 220 stručnjaka iz sve tri zemlje koje učestvuju u projektu, i mislim da imamo korisne spoznaje.

Oko 90 odsto eksperata, smatra da je energetska tranzicija neminovna, ali su podjeljeni kada je reč o brzini

Za mene su rezultati u jednom dijelu bili pomalo iznenađujući jer većina, oko 90 odsto eksperata, smatra da je energetska tranzicija neminovna, ali su podjeljeni kada je reč o brzini. Onih koji misle da ne treba ići u tranziciju, da je budućnost u uglju, nema više od deset odsto.

Projekat će imati dva glavna rezultata, a to su identifikacija opštih stavova eksperata o energetskoj tranziciji, kao i preporuka za integraciju varijabilnih obnovljivih izvora energije, stvaranje zajedničkog tržišta, olakšavanje investicija u zelenu energiju.

Za tri mjeseca se situacija promjeni, a pred nama su prelomni trenuci

Formiranje mreže eksperata iz akademske zajednice i industrije jeste izazov, ali se nadamo da će, za početak, nekoliko desetina stručnjaka iz regiona pristati da se uključi u model saradnje koji razvijamo. Aktivnosti takve mreže moraju da budu kontinuirane jer nije dovoljno da se jednom godišnje održavaju određene konferencije, sve se prebrzo događa. Za tri mjeseca se situacija promjeni, a pred nama su prelomni trenuci.

Kao što ste na radionici rekli, „plan je manje važan, proces planiranja je bitan“.

Ako napravite dobar sistem planiranja, vama nije problem izraditi novi plan u skladu sa stalnim promjenama, i ako radite sa lokalnim stručnjacima onda planove možete dorađivati  kontinuirano, svakih par godina.

Ali, ako radite planove kao što smo dosad radili – gdje prvo napišemo projektni zadatak, pa onda čekamo da neko odobri angažovanje stranih konsultanata, a zatim kad oni dođu ovdje mi ih učimo jedno tri mjeseca gde su došli, kakva je situacija, i kada jednog dana završe posao, ne zna se ni kako, ni šta su proračunali – onda neće valjati.

Zašto region nije aktivniji u nastupu prema Energetskoj zajednici i EU kada je reč o definisanju energetskih i klimatskih ciljeva?

Moramo da budemo svjesni kolika je ekonomska snaga regiona, i koji su problemi sa kojima se suočavaju vlade naših država. Energetska tranzicija ovdje nije politički prioritet.

U trenutku kada energetska tranzicija postaje glavna politika EU, kod nas imate sljedeći slučaj. Region je rekao da će pripremiti nacionalne energetske i klimatske planove (NEKP), i onda je čekao da mu Sekretarijat Energetska zajednica odredi ciljeve. Sekretarijat je angažovao konsultante, koji su uzeli podatke iz regiona o proizvodnji, potrošnji…, stavili ih u svoje modele i rekli ova zemlja može da ostvari ove ciljeve, ova može ove… Na svu sreću, ti ciljevi nisu prihvaćeni i sve zemlje su dobile šest meseci da naprave svoje prijedloge, odnosno dobile su priliku da pokažu inicijativu.

Ključno je što prije artikulisati stav stručne zajednice

Koliko je važno da se napravi mreža stručnjaka u regionu kako bi se ojačao njihov uticaj na donosioce odluka i širu javnost?

Ključni akteri tranzicije su kreatori stavova, kreatori politika i donosioci odluka. Ne treba očekivati da će ovako složene i zahtjevne promjene, koje nosi energetska tranzicija, pokrenuti isključivo donosioci odluka, odnosno političari.

Stručna zajednica kreira stavove koji su osnova za politike, i ona mora da ponudi rješenja za kompleksne izazove tranzicije. U suprotnom oni koji ne žele ništa da urade koristiće čuvenu floskulu – a šta ćemo raditi kada vjetar ne puše i Sunce ne sija.

Dakle, ključno je u ovom trenutku artikulisati stav stručne zajednice. Sada ga nemamo jer se ta zajednica ne smatra pozvanom da bude aktivni učesnik tranzicije. Riječ je o stručnjacima, koji nisu dobili signal od političara – donosilaca odluka, da se ide u tom pravcu, a jasno je da oni znaju dosta o izazovima i prilikama energetske tranzicije.

Učestvujete u pripremi NEKP-a za BiH. Kakva su iskustva?

Evidentirali smo tri paradoksa koje samo lokalni eksperti mogu uočiti.

Na primjer, ako povećate energetsku efikasnost u zgradama, koje se griju na biomasu, smanjujete potrošnju energije, ali i učešće obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji, odnosno ne utičete na smanjenje emisija CO2. Zatim, u jednoj elektroprivredi u BiH – Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosne (EPHZHB), koja 100% energije proizvodi iz obnovljiih izvora, sva energija koja se otkupi od povlašćenih proizvođača iz obnovljivih izvora, a veća je od potrošnje te kompanije, ide u izvoz zato što je cijena na regionalom tržištu viša nego u BiH.

I tako BiH izvozi energiju iz elektrana na obnovljive izvore, a u isto vrijeme joj je potrebna zelena energija da obavi dekarbonizaciju sopstvene potrošnje. Takođe, najavljuju se i privatne investicije u obnovljive izvore čija proizvodnja je namijenjena izvozu.

I treća stvar, koja pokazuje da je region povezan, govori o tome da BiH ima plan da ove godine izveze 5 TWh na osnovu viška iz termoelektrana. Kako dekarbonizirati tu proizvodnju? Ako ima tržišta za tu robu ona će se izvoziti, a može se dekarbonizirati i tako što će Hrvatska, Mađarska, Grčka povećati proizvodnju iz obnovljivih izvora, pa će manje uvoziti iz BiH. Ali, to nije u našim rukama. Znači identifikovali smo regionalni kontekst i naše specifičnosti  dekarbonizacije potrošnje i dekarbonizacije proizvodnje.

Pravni okvir EU, koji je osnova za dekarbonizaciju, ima smisla samo kada se odnosi na njihove članice

Sve  ovo ukazuje da pravni okvir EU, koji je osnova za dekarbonizaciju, ima smisla samo kada se odnosi na njihove članice, a kada probate na osnovu djelimične primjene tog okvira, kao što je u Energetskoj zajednici, da planirate dekarbonizaciju elektroenergetskog sektora, koji je povezan sa tržištem EU, onda imate ovakve paradokse.

Priprema se i uvođenje neke vrste takse na emisije ugljen-dioksida (carbon border adjustment mechanism)?

Mislim da se na taj način preko koljena prebija tretman izvoza električne energije iz BiH, kao to je iz termoelektrana, to se mora oporezovati preko neke takse… Veliki sam zagovornik da ako već uvodimo šemu plaćanja za emisije CO2 onda bi to trebalo da uradimo tako da postepeno pristupamo Sistemu trgovanja emisijama EU (EU ETS), a ne da pravimo neke svoje nacionalne ili regionalne sisteme.

O tome bi trebalo da pregovaramo sa EU jer tamo najviše izvozimo. EU, takođe, priprema i European Green Deal, koji će u formi zakona biti usvojen do juna, kao i Zelenu agendu za Zapadni Balkan (Green Agenda for the Western Balkans). Skoro da niko iz regiona ne zna ništa o ovoj agendi, niti učestvuje u njenoj izradi.

Ako već uvodimo plaćanje emisija CO2 onda bi trebalo da pristupimo EU ETS, a ne da pravimo neke svoje nacionalne sisteme

Suština je da se pripremaju krupne odluke o kojima znamo jako malo, i to znači da smo prepustili strateško planiranje naše energetske budućnosti stranim konsultantima, nevladinim organizacijama, administraciji u Briselu. To se dobro odslikava i u rezultatima našeg istraživanja gdje 70% ispitanika kaže da će glavni uticaj na energetsku tranziciju u regionu imati EU, odnosno pritisak iz vana. To nije dobro jer sve što se radi pod prinudom i uz uslovljavanja nije rezultiralo dobrim ishodom.

Sve što se radi pod prinudom i uz uslovljavanja nije rezultiralo dobrim ishodom

Možda je rješenje da se poslije pripreme prijedloga NEKP-ova za zemlje regiona, organizuju radionice gde bi učestvovali oni koji su radili na njima i kreatori politika, i da se neki usaglašeni stav pošalje Energetskoj zajednici. Umjesto da čekamo da nam oni nešto pošalju.

Pri čemu moramo biti svijesni da će EU ciljeve za 2030. godinu koji su nama bili neshvatljivo ambiciozni, povećati, pa će smanjenje emisija CO2 umjesto 40 biti najmanje 50 odsto, što će zahtijevati mnogo ambiciozniji pristup i od zemalja u regionu.

Kažete da nema dileme kod stručnjaka da je energetska tranzicija neminovnost, ali nisu saglasni kada je reč o brzini promena?

Jedni kažu da bi odmah trebalo preći na obnovljivu energiju i odrediti godinu kada bi trebalo da se obavi 100 odsto dekarbonizacija odnosno da prestane upotreba uglja, a drugi da se ide malo sporije, što znači da se izgradi po jedan zamjenski blok na ugalj, i da se uporedo investira u obnovljivu energiju. Prvi stav je dominantan u Crnoj Gori, a u Srbiji i  BiH su oba podjednako prisutna.

Crna Gora je primenila jedan model tranzicije. Koje su ključne tačke održive energetske tranzicije u regionu?

Moramo jasno definisati šta je za nas dekarbonizacija. Smatram da je energetska tranzicija održiva ako postavite cilj da do određene godine uglavnom obavite dekarbonizaciju, a da u prve dvije, tri godine nemate otvoreno protivljenje javnosti. To znači da tranzicija mora da se vodi organizovano i transparentno i da se njome upravlja.

Da bi se upravljalo na pravi način mora da se jasno kaže: prihvatamo EU energetske i klimatske politike kao vanjski okvir planiranja, što znači i sve tehnologije koje su razvijaju u sektoru obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti.

Po meni je održiva tranzicija prvenstveno ona koja se završi demokratizacijom i decentralizacijom energetskog sektora, sa puno malih investitora i prozjumera, pri čemu mora biti i pravična – niko ne smije biti gubitnik tranzicije.

Tranziciju mogu da ubrzaju ili uspore problemi sa integracijom varijabilnih OIE u elektroenergetski sistem. Kako obezbediti efikasnu integraciju ovih izvora?

U razvijenim zemljama koje predvode dekarbonizaciju to je empirijski dokazano. Za efikasnu integraciju varijabilnih obnovljivih izvora energije, pričamo o 20% energije iz vjetra i 10% iz solara do 2030. godine, najbolji model za region je obezbijediti dovoljno interkonekcija i uspostaviti zajedničko tržište. Ali, tu smo i najtanji, jer organizovanog tržišta odnosno berzi uglavnom nemamo, a i one koje postoje nisu likvidne.

Zato je to prioritetan zadatak, koji moramo riješiti u sljedeće dvije, tri godine jer će bez toga biti jako skupo da integrišemo varijabilne obnovljive izvore.

Saradnja u regionu je neminovnost, i u interesu je svih.

Naravno. Jedno je kad u regionu sarađujete, pa sa usaglašenim stavovima idete u Beč i Brisel, a drugo kada vam je sva saradnja svedena, kao sada, da idete u Beč kada vas tamo pozove Energetska zajednica. Ovo drugo nije saradnja. Ne možemo upravljati procesom ukoliko planove nismo napravili mi.

Ne možemo upravljati procesom ukoliko mi nismo napravili planove

Radeći NEKP za BiH došli smo do cilljeva, koje bismo realno mogli postići, i koji su iz našeg ugla dovoljno ambiciozni. Ti ciljevi su pak približni ciljevima koje Energetska zajednica vidi kao nedovoljno ambiciozne. To znači da se sada trebaju argumenti sučeljiti.

Kakve će posledice po dekarbonizaciju imati pandemija korona virusa?

Pandemija sa još uvijek teško sagledivim zdravstvenim, ekonomskim, socijalnim, pa i političkim posljedicama je pokazala koliko je svijet povezan i da se sa najvećim izazovima samo koordinisanim akcijama može boriti. Klimatske promjene su upravo takav izazov koji zahtijeva zajednički globalni odgovor u kome sve zemlje moraju da učestvuju.

Premda je redovna UN konferencija o klimatskim promjenama COP26 otkazana za početak naredne godine mislim da strateško opredjeljenje ključnih međunarodnih aktera, posebno EU, ostaje dekarbonizacija. To potvrđuju i aktuelni stavovi Evropske komisije. Vlade u regionu o tome treba da vode računa prilikom izrade planova ekonomskog oporavka. Kriza može da bude i prilika za održiv i socijalno inkluzivan razvoj.