Foto: Bakhrom Tursunov from Pixabay
Prošle godine je Ministarstvo unutrašnjih poslova zabeležilo 2.171 požar na deponijama širom Srbije. Teško je prebrojati sve deponije koje su ove godine bile u plamenu, neke i više puta, te se može očekivati da će 2025. biti još gora. Balkan Green Energy News je razgovarao sa Dejanom Lekićem o uzrocima požara, sanaciji deponija i uticaju na zdravlje kao i o sistemskim problemima u upravljanju otpadom. On je član Nacionalne ekološke asocijacije i tvorac aplikacije xEco, pomoću koje u realnom vremenu pratimo zagađenje vazduha.
Upravljanje otpadom u Srbiji je izuzetno nezadovoljavajuće. Broj sanitarnih odnosno uređenih deponija iznosi svega 12. Prema zvaničnoj statistici, divljih ima 2.689, a nezvanično ih je preko 3.500. Postoji i određen broj takozvanih nesanitarnih deponija, odnosno smetlišta na koja je se organizovano odnosi otpad iz lokalnih samouprava i kojima najčešće upravljaju lokalna javna komunalna preduzeća. Prema zvaničnom izveštaju o stanju životne sredine, koji je poslednji put objavljen 2023, u Srbiji postoji 127 nesanitarnih deponija.
Nepravilno odlaganje otpada glavni je uzrok ovog, doslovno gorućeg problema. Teško je prebrojati deponije koje su gorele ili gore. Neke i više puta, kao ona kod Valjeva. Požari su zabeleženi kod Vranja, Loznice, Kragujevca, Futoga, Novog Sada, Požarevca, Bujanovca, Smedereva, Pančeva, Lazarevca, Priboja…
Prvi element nastanka požara na deponijama je deponijski gas
Prvi element nastanka požara na deponijama je deponijiski gas, koji se u velikoj meri sastoji od metana. Metan nastaje raspadanjem organskog otpada, a izuzetno je zapaljiv. Javnost je nedavno uznemirila eksplozija metana na deponiji Golo brdo, desetak kilometara od predgrađa Novog Pazara. Čak 50 odsto komunalnog otpada čini upravo organski otpad, a u proseku svaki stanovnik Srbije dnevno proizvede 500 grama ovog otpada.
Gorivi materijali poput plastike, papira i zapaljivih supstanci iz različitih opasnih otpada, koji ne bi ni smeli da se nađu na deponiji, predstavljaju drugi element nastanka požara i njegove snage.
Na pitanje da li postoji način da se spreči pojava požara na nesanitarnim deponijama, Dejan Lekić iz Nacionalne ekološke asocijacije kaže da je ključna reč upravljanje. „Dakle, neko je zapravo i zadužen da tim objektom na neki način upravlja, te da na taj način zapravo odgovori na ovo pitanje. Odgovor je, naravno, pozitivan. Da, moguće je primenom odgovarajućih mera obezbediti da verovatnoća za pojavu požara na smetlištima bude mnogo manja nego danas“, objasnio je.
Lekić objašnjava da se nesanitarne deponije mogu do određene mere obezbediti prekrivanjem inertnim materijalom, poput zemlje ili peska, čime se sprečava dotok kiseonika i nekontrolisano oslobađanje metana. Ključna mera, po njegovim rečima, jeste uvođenje sistema za aktivno prikupljanje i spaljivanje metana.
Tu su i preventivne mere nadzora, te priprema za brzu i adekvatnu reakciju u situacijama kada do požara ipak dođe. Sve ovo, uostalom, i stoji u predlogu urgentnih mera sa sastanka Ministarstva zaštite životne sredine i Sektora za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova, održanog početkom meseca, podsetio je naš sagovornik.
Lokalne samouprave su dužne da upravljaju komunalnim otpadom
Lekić objašnjava da je zakonski, pre svega po Zakonu o upravljanju otpadom, lokalna samouprava odnosno opština ili grad nosilac obaveze da na svojoj teritoriji obezbedi uslove i sprovodi upravljanje komunalnim otpadom.
Ona je dužna da donese lokalni plan upravljanja otpadom i obezbedi njegovu primenu. Lokalna samouprava poverava operativno izvršenje poslova sakupljanja, transporta, skladištenja i odlaganja otpada javnom komunalnom preduzeću koje je osnovala.
„Odgovornost je podeljena: strateška i nadzorna je na opštini ili gradu, a izvršna na komunalnom preduzeću“, ističe Lekić i dodaje da njihov rad kontrolišu nadležne inspekcije za zaštitu životne sredine. Ipak, kaže, javlja se pitanje kapaciteta lokalnih samouprava da se ovim pitanjem i svim povezanim problemima bave na održiv i bezbedan način.
Gašenje požara na deponijama je dugotrajno i rizično
Štetnost nesanitarnih deponija je višestruka i dugoročna. One trajno zagađuju zemljište i vodu.
„Kišnica koja prolazi kroz otpad spira toksične materije i stvara procedne vode sa visokom koncentracijom zagađujućih materija – teške metale poput olova, kadmijuma, žive, zatim nitrate, amonijak i organske otrove. Ove vode prodiru u tlo i kontaminiraju podzemne vode, koje se često koriste za vodosnabdevanje i navodnjavanje“, pojašnjava Lekić.
Najdirektnija opasnost po zdravlje dolazi od zagađenja vazduha, naročito tokom požara. Oni se gase kombinacijom natapanja vodom i prekrivanjem inertnim materijalima, kako bi se vatra ugušila. Lekić naglašava da je zbog prisustva metana gašenje dugotrajno i rizično i da zahteva specijalizovan pristup kako bi se sprečilo širenje vatre unutar tela deponije.
Sagorevanjem otpada oslobađa se čitav spektar izuzetno otrovnih i kancerogenih jedinjenja
Gašenje vodom dodatno pogoršava uticaj na životnu sredinu, s obzirom na to da voda koja tokom gašenja prolazi kroz telo deponije nosi velike količine zagađujućih materija. One ulaze u podzemne i površinske vode i ugrožavaju sva živih bića.
„Takođe, sagorevanjem plastike, gume, elektronskog otpada i drugih materijala na niskim temperaturama oslobađa se čitav spektar izuzetno otrovnih i kancerogenih jedinjenja, uključujući dioksine, furane, policiklične aromatične ugljovodonike, benzen i fine čestice PM2.5 i PM10. Udisanje ovih supstanci dokazano izaziva teška respiratorna oboljenja, kardiovaskularne probleme, oštećenja nervnog sistema, i povećava rizik od malignih oboljenja“, napomenuo je Lekić.
Automatske merne stanice nisu opremljene za merenje specifičnih, visokotoksičnih jedinjenja koja nastaju u požarima na deponijama
U slučaju ekoloških akcidenata, poput požara na deponijama, Zakon o zaštiti vazduha predviđa merenje posebne namene. Lekić objašnjava da automatske merne stanice državne i lokalne mreže, uključujući i one mobilne, koje se prilikom požara postavljaju u blizini akcidenta, prate osnovne polutante: supor-dioksid (SO2), natrijum-dioksid (NO2), ugljen-monoksid (CO), PM10 i PM2.5.
Međutim, nisu opremljene za merenje specifičnih, visokotoksičnih jedinjenja koja nastaju u ovakvim akcidentima.
„Zbog toga Zakon o zaštiti vazduha predviđa merenje posebne namene. Ono podrazumeva izlazak na teren ovlašćenih laboratorija, poput zavoda za javno zdravlje, sa specijalizovanom opremom za uzorkovanje vazduha i kasniju laboratorijsku analizu kako bi se utvrdilo prisustvo i koncentracija konkretnih opasnih materija poput dioksina, furana i benzena“, rekao je Lekić.
Centralnu ulogu u ovom procesu imaju zdravstvene ustanove, a pre svega mreža zavoda i instituta za javno zdravlje. Lekić kaže da one treba i da mere i da procenjuju rizik po zdravlje ljudi i daju jasne, javne preporuke. Obavezu da o opasnosti i merama zaštite obavesti građane ima nadležni štab za vanredne situacije lokalne samouprave, koji je dužan da sve informacije od javnog značaja objavi hitno i putem svih raspoloživih kanala komunikacije.
Gore i sanitarne deponije
Pored nesanitarnih i divljih deponija, u Srbiji gore i sanitarne. Prošle godine je goreo Regionalni centar za upravljanje otpadom Duboko. Ironično, godinama je predstavljan kao najsavremeniji. Nedavno je izbio požar na sanitarnoj deponiji Metris u Ranutovcu kod Vranja.
Iako su sanitarne deponije projektovane da budu bezbedne, i na njima dolazi do požara. Po Lekićevom mišljenju, to nedvosmisleno ukazuje na propuste u upravljanju ili projektovanju.
Požari na sanitarnim deponijama izbijaju zbog propusta u upravljanju ili projektovanju
„Na njima najčešće dolazi do požara zbog propusta u sistemu za upravljanje deponijskim gasom. Ukoliko sistem za evakuaciju metana nije adekvatan ili ne funkcioniše ispravno, dolazi do akumulacije metana unutar tela deponije. U kombinaciji sa sušnim, veoma toplim vremenom tokom leta te povišenom temperaturom usled biohemijskih procesa razgradnje otpada, može doći do samopaljenja. Drugi uzrok može biti ljudski faktor, poput neopreznog odlaganja zapaljivog otpada“, naglasio je Lekić.
Srbija decenijama kasni sa uspostavljanjem moderne infrastrukture za upravljanje otpadom
Programom upravljanja otpadom za period 2022-2031. godine, kome je prethodila Strategija upravljanja otpadom za period 2010-2019. godine, predviđena je izgradnja 26 regionalnih centara za upravljenje otpadom. Međutim, do danas je izgrađeno deset, uključujući Duboko, koje je zatvoreno u novembru prošle godine, i još dva koja nisu regionalnog tipa.
„Srbija decenijama kasni sa uspostavljanjem moderne infrastrukture za upravljanje otpadom, a u slučaju mnogih najavljenih projekata nije bilo nikakvog pomaka“, kaže Lekić, ističući da su prepreke složene i međusobno povezane, a mogu se svrstati u tri ključne grupe: finansijske, administrativno-planske i socijalno-političke.
Izgradnja regionalnog centra odnosno sanitarne deponije je kapitalan projekat i košta desetine miliona evra
Po njegovim rečima, izgradnja regionalnog centra (sanitarne deponije i postrojenja za separaciju i reciklažu i kompostiranje) je kapitalan projekat i košta desetine miliona evra. „Lokalne samouprave nemaju taj novac, a oslanjanje na državni budžet ili spore međunarodne kreditne linije i fondove značajno usporava proces. Pored toga, postoji problem dugoročne održivosti, odnosno uspostavljanja cene usluge koja će pokriti troškove rada, a koju građani i privreda mogu da plate“, rekao je Lekić.
Politička i socijalna pitanja vezana za izgradnju deponija su često nepremostiva prepreka
Takođe, ističe da su sve procedure za izgradnju ovako kompleksnih objekata kod nas izuzetno spore. Kašnjenja, odlaganja i, na kraju, često i odustajanje, prate rešavanje imovinsko-pravnih odnosa i eksproprijaciju zemljišta, izradu kompleksne tehničke i planske dokumentacije, te dugotrajan proces dobijanja saglasnosti i dozvola, pre svega studije o proceni uticaja na životnu sredinu. Veliki problem je i nedostatak administrativnih kapaciteta u opštinama za vođenje tako složenih projekata.
Politička i socijalna pitanja vezana za izgradnju deponija često predstavljaju nepremostivu prepreku. Lekić naglašava da je potreban čvrst politički dogovor više opština koje treba da koriste regionalni centar, i da zbog toga veoma često dolazi do nesuglasica.
Odnos prema životnoj sredini je najbolji pokazatelj našeg odnosa prema sebi
Jedan od problema je i što skoro uvek dolazi do snažnog otpora lokalnog stanovništva u mestu gde je centar planiran. Taj otpor, proistekao iz straha od zagađenja i nepoverenja u institucije, često zaustavlja projekte bez obzira na tehničku i ekološku opravdanost, rekao je Lekić.
„Konačno, suština ovog problema je zapravo u našem odnosu prema svetu oko nas. Nismo toga često svesni, ali upravo primer upravljanja otpadom govori da ne želimo da se bavimo time na koje sve načine negativno utičemo na naše okruženje. To je svojevrsni apsurd, jer je upravo odnos prema životnoj sredini najbolji pokazatelj našeg odnosa prema sebi“, poručio je.
Budite prvi i ostavite komentar na ovaj članak.