Plutajuće solarne elektrane često se ističu kao održiva alternativa postavljanju fotonaponskih panela na zemlju, jer štede prostor i umanjuju konflikte oko korišćenja zemljišta. Međutim, novo istraživanje pokazuje da ova tehnologija može imati i negativne posledice – emisije gasova sa efektom staklene bašte na malim vodenim površinama mogu porasti skoro 27 odsto.
Plutajuće solarne elektrane su jedan od najbrže rastućih trendova u solarnoj industriji u poslednjih nekoliko godina. Bitka za prostor neretko dovodi do sporova investitora u solarnu energiju sa poljoprivrednicima, lokalnim zajednicama i zaštitnicima životne sredine, pa se postavljanje panela na vodene površine smatra rešenjem. Ipak, nauka nije dovoljno ispitala uticaj te tehnologije na životnu sredinu i živi svet u vodi.
Stiven Grodski, docent na Kornel univerzitetu, sproveo je sa svojim saradnicima eksperimentalno istraživanje o uticaju plutajućih solarnih elektrana na životnu sredinu. Grodski i saradnici su eksperiment sproveli tako što su solarnim panelima pokrili po 70 odsto površine tri jezerca u istraživačkom centru Cornell Experimental Pond Facility. Rezultat istraživanja pokazao je da su emisije metana i ugljen-dioksida porasle 26,8 odsto, dok je nivo kiseonika u vodi značajno opao u poređenju sa jezerima bez solarnih panela.
„Bilo je mnoštvo radova o plutajućim solarnim elektranama, ali uglavnom o modeliranju i projekcijama“, rekao je Grodski. On objašnjava da stavljanje solarnih panela na male vodene površine drastično umanjuje dostupnost kiseonika za organizme te remeti ekološke procese kao i strujanje vetra po površini vode.
Ovi podaci su posebno važni jer se plutajuće solarne elektrane u Sjedinjenim Američkim Državama u velikoj meri instaliraju na malim jezerima i barama, rekao je Grodski.
U državi Njujork se plutajuće solarne elektrane pritom razmatraju kao alternativa postavljanju solarnih elektrana na zemlju.
Paneli ne bi trebalo da pokrivaju više od 70 odsto vodene površine
Autori ukazuju i na pozitivne strane plutajućih solarnih elektrana. Kada se uporede ukupne emisije, počev od razvoja lokacije do održavanja i odlaganja istrošenih panela, plutajuće solarne elektrane će verovatno uzrokovati ispuštanje manje gasova sa efektom staklene bašte po kilovat-satu proizvedene energije nego solarne elektrane na zemlji ili energija iz fosilnih goriva.
Istraživači smatraju da je 70 odsto pokrivenosti gornja granica. Paneli ne bi trebalo da zauzimaju veću površinu jer bi to moglo da ima negativne efekte na ekosistem, istakli su.
Da bi se smanjio negativni uticaj, preporučuju manju pokrivenost ili instaliranje uređaja za ubacivanje vazduha, uz napomenu da je potrebno uraditi dodatna istraživanja.
Tržište plutajućih solarnih elektrana će dostići 77 gigavata do 2033. godine
Po rečima vođe istraživanja, sve se svodi na kompromis. „Ako pogledate istoriju energetskih tranzicija, na primer sa korišćenja drveta na fosilna goriva, sve se baziralo na proizvodnji energije i životna sredina nije uzimana u obzir, a sada imamo ekološku nepravdu, imamo klimatske promene“, rekao je Grodski i dodao da je cilj njegovog istraživanja u ovoj oblasti da se ponovo osmisli način na koji pristupamo aktuelnoj energetskoj tranziciji.
Ipak, ostaje da se vidi da li će nauka ispratiti trend rasta ove tehnologije. Izveštaj kompanije Wood Mackenzie predviđa da će tržište plutajućih solarnih elektrana dostići 77 gigavata do 2033. godine. Pretpostavka je da će region Azije i Pacifika biti dominantan u ovom segmentu solarne industrije. Sa druge strane, u SAD se očekuje znatno sporiji rast, sa dostizanjem samo 0,7 gigavata do 2033. godine.
Budite prvi i ostavite komentar na ovaj članak.