Pravilna procena uticaja na životnu sredinu i saradnja sa lokalnom zajednicom ključni za projekte OIE

Projekte obnovljivih izvora energije (OIE) u regionu, posebno izgradnju malih hidroelektrana, često prate kontroverze, naročito kada investitori ne nastupaju u dobroj veri. Postoji i druga strana medalje kada su u pitanju projekti OIE, jer se dešavalo i da investitor uradi sve što treba, a na kraju bude oštećen zbog regulatornih promena. U intervjuu za Balkan Green Energy News, Zoran Obradović, direktor wpd Adria, razgovara o ovim problemima iz perspektive investitora.

Pravilna procena uticaja na životnu sredinu i saradnja sa lokalnom zajednicom su ključni u razvoju projekata OIE, a ako negde lokalna zajednica izrazito ne želi projekat, bolje je potražiti drugu lokaciju, kaže Obradović. Sa sagovornikom smo razgovarali i o regulatornom okviru za OIE u Hrvatskoj, kao i o predlozima za druge zemlje regiona. Obradović otkriva i da bi wpd rado investirao i na drugim tržištima u ovom delu Evrope.

wpd Adria je investitor u četiri vetroparka u Hrvatskoj. Možete li nam reći nešto više o tim projektima, kao i eventualnim planovima kompanije u širem regionu?

Točno, wpd je njemački lider u korištenju potencijala obnovljivih izvora energije i već smo gotovo dva desetljeća aktivni u Hrvatskoj putem podružnice sa sjedištem u Dubrovniku. U Hrvatskoj smo razvili četiri vjetroelektrane s više od 90 MW instalirane snage. Ukupno u svijetu je wpd instalirao impresivnih 4,5 GW vjetro i solarnih elektrana. Činjenica da je wpd bio među pionirima razvoja ovakvih projekata u Hrvatskoj je stvorila čvrste temelje za buduće projekte i omogućila prenošenje tih spoznaja na druge države u regiji koje tek pripremaju okvir za veći investicijski zamah.

Kako smo među prvima razvijali vjetroparkove u Hrvatskoj, tako je već prošle godine naša najstarija vjetroelektrana Trtar-Krtolin napustila sigurnu luku aranžmana s garantiranim otkupnim cijenama i zaplovila tržišnim vodama – moram istaknuti kako smo zadovoljni uspostavljenom komercijalnom suradnjom s Hrvatskom elektroprivredom, ali i interesom brojnih drugih potencijalnih kupaca energije iz obnovljivih izvora koji nam pristupaju. Svojevrsno buđenje tržišta nam ulijeva povjerenje u razvoj budućih projekata.

U Crnoj Gori smo završili mjerenja vjetra za jedan projekt, dok u BiH pokrećemo mjerenje vjetra na dva zanimljiva područja

Trenutno smo osim u Hrvatskoj aktivni u Crnoj Gori gdje smo završili mjerenja vjetra za jedan projekt, dok u Bosni i Hercegovini pokrećemo kampanje mjerenja vjetra na dva zanimljiva područja. Vjera u snažna lokalna partnerstva je u temeljima naše kompanije pa smo otvoreni za moguće joint-venture pothvate s developerima projekata diljem regije i rado bismo također investirali i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Albaniji, Kosovu… Potencijal vjetra i sunca, kao i potreba za čistom energijom su konstantni u našoj regiji.

Koji su glavni uslovi koje treba da obezbedi država da bi privukla ulaganja u sektor OIE i da li je postojanje podsticaja presudno?

Osnovni preduvjeti za razvoj elektroenergetskih projekata su stabilan zakonodavni i porezni okvir koji umanjuju rizik za ulagače jer unaprijed mogu dugoročno precizno planirati opterećenja projekta. Od ključnih tehničkih preduvjeta to su dugoročan najam zemljišta i spoj na prijenosnu mrežu – za razliku od zapadnih država, kod nas su adekvatne lokacije uglavnom na državnim zemljištima pa je zbog toga važno spomenuti i taj preduvjet. Pojednostavljeno, uvjeti za razvoj projekata moraju biti isti za sve, pravila se ne mogu mijenjati tijekom utakmice, a uvid u njih i njihova tumačenja mora biti dostupan i transparentan. Čini se jednostavno, ali praksa je često pokazala da je okvir koji funkcionira lakše teorijski postaviti nego provesti.

Naravno, uz najbolju volju da se investicije privuku, u tranzicijskim ekonomijama sve navedeno je često izloženo određenim promjenama koje kod ulagača izazivaju osjećaj nesigurnosti što naravno zaustavlja procese. Ipak, nismo pesimisti jer prirodni potencijali, sazrijevanje sustava i zakon ponude i potražnje, dakle potreba za što više energije i diferencijacija one iz obnovljivih izvora na europskom tržištu, kao i bolja integracija u jedinstveno europsko tržište, neminovno moraju dovesti do novih ulaganja i povećanja udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj regionalnoj energetskoj bilanci.

Imate li predloge i za druge zemlje u regionu, posebno one u kojima dominira proizvodnja zasnovana na fosilnim gorivima, tj. uglju?

Kako puno putujemo po susjednim državama iskusili smo ove zime nedaće s kojima se suočavaju stanovnici Sarajeva i Užica, a uskoro idemo i u Skopje gdje nas po onome što vidimo u medijima također očekuje visoka razina onečišćenja zraka. To su ekstremni primjeri koji pokazuju što se događa kada se zadovoljavanje većine potreba za električnom i toplinskom energijom prepusti izgaranju ugljena do razine ugrožavanja zdravlja. Kako sam prethodno istaknuo, države bi trebale osigurati dobar pravni okvir i sigurnost, a naravno u prioritetnom interesu im je zaštita zdravlja i zadovoljavanje energetskih potreba – razvoj korištenja obnovljivih izvora energije je svakako put u tom smjeru.

U wpd-u doista vjerujemo u našu viziju, odnosno doprinos očuvanju okoliša i gospodarskom razvoju našim aktivnostima budući da razvoj projekata obnovljivih izvora energije dovodi do smanjivanja ugljičnog otiska, ovisnosti o fosilnim energentima i osiguravanja čiste energije na kojoj će se temeljiti održivi razvoj. Razvoj nije održiv ukoliko projekti ne ostvaruju očekivani prinos, a kako bi se to osiguralo i vrednovala čista energija, države mogu uvoditi premijske modele, garantirati otkup ili ulagati u mrežu za bolju integraciju u međunarodna tržišta kako bi novi projekti lakše pronalazili krajnje kupce i u inozemstvu – dobar primjer je spoj Crne Gore s Italijom podmorskim kabelom.

Države mogu uvoditi premijske modele, garantirati otkup ili ulagati u mrežu za bolju integraciju u međunarodna tržišta

Osim s državama, rado ćemo surađivati s velikim privrednim subjektima, čak i kompanijama koje se bave ugljenom, naftom ili plinom, a veliki su potrošači ili proizvođači električne energije – njihova tranzicija prema obnovljivim izvorima energije je dio naše ekološke misije, a ujedno stvara veliku poslovnu priliku.

Da li smatrate da Hrvatska ima dobar pravni okvir za OIE? Ako bi bila poželjna određena poboljšanja, možete li nam reći nešto i o tome?

Pravni okvir za obnovljive izvore energije u Hrvatskoj evoluira već dugo vremena, ali činjenica da je u najvećoj mjeri ostvaren cilj instalirane snage iz OIE kroz prvi poticajni model te da su u razvoju projekata sudjelovale brojne strane i domaće kompanije različitih profila govori u prilog da je  on bio u najvećoj mjeri u redu.

Očekujemo skoro stupanje na snagu novog Zakona o obnovljivim izvorima energije i pod-zakonskih akata. Po prvim čitanjima ovih propisa, Hrvatska će prijeći na premijski model, čime smo svakako zadovoljni jer zakonodavac nastavlja prepoznavati vrijednost energije iz OIE i na taj način omogućava investitorima da se nadmeću s isplativosti projekata – u pravilu bi pobjednici trebali biti oni investitori koji mogu napraviti najučinkovitiji projekt i čistu energiju ponuditi najpovoljnije.

Međutim, u prijedlozima pod-zakonskih akata se navodi da za prijavu projekta na tender za premiju, investitor mora imati riješenu građevinsku dozvolu i stvarno-pravne imovinske odnose – to je nepovoljno za sam razvoj obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj, kao i za buduće investitore. Naime, postojeći projekti koji eventualno zadovoljavaju ove uvjete su osmišljeni prije više godina i tehničko-tehnološki nisu na razini onoga što bi se moglo napraviti danas – zbog toga će i njihov prag isplativosti, odnosno premije koje će tražiti biti više, a tek započeti projekti im neće moći konkurirati. Kao da danas potičete kupnju novih automobila koji stoje u prodajnom salonu deset godina, ili da vam telefonski operater pokuša prodati smartphone koji je na tržište došao prije pet godina, zašto biste poticali nešto čije je vrijeme prošlo.

Kao da danas potičete kupnju novih automobila koji stoje u prodajnom salonu deset godina

Tvrtke koje razvijaju buduće projekte će pak, da bi mogle konkurirati za premiju, prvo trebati preuzeti obvezu rješavanja imovinsko-pravnih odnosa i ishođenja građevinske dozvole, što opet znači velika ulaganja za ulazak u nepoznato. Zbog toga će se projekti planirati i njihova isplativost računati po čisto tržišnim osnovama pa mnogi vjerojatno neće ni doći u fazu konkuriranja za premije.

Vlada ovakvim modelom želi osigurati ozbiljnost investitora i natjerati ih da kroz veća početna ulaganja, neovisno o ishodu tendera, krenu u realizaciju projekta zbog poodmakle faze u kojoj će se projekt naći, što je legitimno, ali treba voditi računa i o razmišljanju onih koji bi na kraju trebali uložiti značajna sredstva u realizaciju.

Svedoci smo da se pojedini projekti obnovljivih izvora energije, poput malih hidroelektrana, često sprovode bez odgovarajućih procena uticaja na životnu sredinu. Kakva su iskustva u vezi sa procesom procene uticaja vetroparkova i da li je u ovom procesu važno sarađivati sa lokalnom zajednicom?

Bez suradnje s lokalnom zajednicom se ne može uspješno realizirati projekt. U razvoju projekata treba poštivati interese i želje lokalne zajednice, uspostaviti dobar odnos s Općinom na čijem se području projekt razvija i pokušati u projekt ukalkulirati što više ostvarivanja ambicija građana na čijem će se području elektrana graditi. Ponekad smo se susretali s jedinicama lokalne ili regionalne samouprave koje su, da bi projekt bio manje izložen udarima, javne rasprave zakazivali u nezgodno vrijeme, čak pred Badnje veče u udaljenim sjedištima jedinica vlasti; od toga nema ništa, samo se povećava otpor i animozitet prema razvoju projekata i prije ili poslije on će na nečemu pasti.

Proaktivnim pristupom prema zainteresiranim javnostima se može postići da se na javne rasprave dođe s projektom koji je usuglašen sa svim relevantnim dionicima i bez otpora, a eventualne argumentirane primjedbe mogu doprinijeti uspješnoj realizaciji. Ako negdje lokalna zajednica izrazito ne želi projekt, a kroz edukacije i pojašnjenja benefita se ne postigne veća podrška, bolje je potražiti drugu lokaciju nego na silu ulaziti s projektom u napetost koja će trajati koliko i projekt – desetljećima.

Ako negdje lokalna zajednica izrazito ne želi projekt, bolje je potražiti drugu lokaciju

Za vjetroelektrane se provode sveobuhvatne studije utjecaja na okoliš što podržavamo i maksimalno se trudimo da razvojem projekata na nikakav način ne ugrožavamo staništa, floru i faunu. Ono što posebno u našoj regiji, koju pogađa iseljavanje i deruralizacija, želimo dodatno provoditi je razvoj ili povratak poljoprivrede i stočarstva na područja na kojima ćemo graditi elektrane. Prilikom izgradnje elektrane obnove se ili izgrade šumski putevi, pašnjaci postanu pristupačni, a kroz programe društveno-korisnog poslovanja rado ćemo uz realizaciju projekata pomoći razvoj poduzetništva na područjima na kojima radimo, opremiti poljoprivredna gospodarstva, farme i slično budući da su te djelatnosti komplementarne s onim što mi radimo.

Često se  elektranama koje koriste obnovljive izvore energije za proizvodnju struje predbacuje da u radu malo doprinose lokalnim zajednicama što također treba demistificirati. Za njihovo održavanje se također otvaraju radna mjesta, a timovi za održavanje moraju moći izaći na teren u razumnom vremenu, dakle biti u relativnoj blizini; elektrane potom imaju određen doprinos iz proizvodnje koji u Hrvatskoj uplaćuju izravno u budžet općine ili grada na čijem području je elektrana, slično je većinom i u regiji. Značajna je i naknada za zemljište koja je za ovakve projekte, zbog velikog obuhvata, solidan prihod bilo državi, bilo privatnim vlasnicima.

Postoje li primeri slučajeva u kojima investitor uradi sve u skladu sa propisima i dobrom praksom, a opet naiđe na problem i kakvi se problemi obično dešavaju?

Nažalost postoje, ali to nije rezervirano samo za OIE projekte, nego za bilo koju dugoročnu investiciju na koju može utjecati promjena mišljenja koja je karakteristična ljudska osobina. Razvojem obnovljivih izvora energije mnoge su općine i gradovi, podjednako oni koje je zaobišla „industrijska revolucija“ za vrijeme bivše Jugoslavije pa su se osjećali uskraćeni, kao i oni kojima je dala velike industrijske objekte i zagađivače pa su se osjećali pogođeni, vidjeli šansu u obnovljivim izvorima, pa su u prostornim planovima definirali velike obuhvate za vjetroparkove i solarne elektrane.

Dijelom zbog neinformiranosti, dijelom zbog prirodnog straha od nepoznatog i novog, brzo su prostorni planovi uvodili restriktivne odredbe o veličini, visini, izgledu, obliku, do toga da veliki energetski objekti moraju postati gotovo nevidljivi. Na više mjesta smo u brdskim područjima naišli na vjetroelektrane planirane u kotlinama, dakle u zavjetrini, kako se ne bi vidjele na vjetrovitim vrhovima, ili solarne elektrane na sjevernim padinama jer se prisojne, južne vide iz nekog naselja. Takve su ideje samo višegodišnji ukras u prostornim planovima, a možda i smetnja da se na istim područjima razvije nešto drugo, što bi moglo.

Ovakvi procesi promjene mišljenja i „političke volje“ znaju trajati i desetljeće pa investitorima koji su uložili značajna sredstva i u dobroj vjeri, uz poštivanje pravnih normi, došli do više faze gotovosti projekta, recimo do lokacijske dozvole, projekt jednostavno prestane postojati brisanjem iz prostornog plana. Sama mogućnost ovakvog ishoda, a znamo za više konkretnih slučajeva, u ovako ozbiljnim i skupim inicijativama povećava faktor rizika i ponovno dolazimo do teze s početka razgovora da su stabilnost i osjećaj sigurnosti u pravni okvir ključni za nove investicije.